Kada i kako dati informacije mojem djetetu?


Dječje shvaćanje zdravlja i bolesti kao i na koji način ljudsko tijelo funkcionira, zavisi o starosnoj dobi i razvojnom stupnju djeteta. Čak i medicinske bojazani su povezane sa razvojem i podudaraju se sa općom bojaznošću koja je zajednička za starosnu dob. Reakcije pojedinačnog djeteta na određenu situaciju zavise kako o prošlim iskustvima zdravstvene njege, tako i perspektivi i reakciji roditelja te utjecaju kulture.

Dijete koje je pripremljeno za boravak u bolnici može uglavnom bolje rukovati sa iskustvom nego dijete koje nije pripremljeno. Informacije mogu pomoći u smanjenju stupnja stresa i pomoći da dijete stekne osjećaj sigurnosti.

Potreba djece za informacijama se mijenja sa njihovom starosnoj dobi. Najbolje je da se informacije daju iskreno i na jeziku koji odgovara djetetovoj starosti i zrelosti. Isto tako je važno da su informacije odgovarajućeg opsega i dane u najpogodnije vrijeme. Dobra prilika je kada je dijete odmoreno, staloženo i relaksirano ili u trenutku kada on/ona pokaže znatiželju o tome ili je dijete zainteresirano za informacije. Pozorno slušajte pitanja, gledajte izraz lica i druge signale koji otkrivaju osjećaje i potrebe djeteta.

Djeca koja su već doživjela boravak u bolnici nisu zaštićena od straha. Dapače, prijašnja iskustva u bolnici mogu povećati nervozu jer dijete zna šta ga/ju čeka. Zato je važno da i ti pacijenti dobiju iste informacije kao i dijete kojeg se priprema za prvu posjetu.

Teško je predvidjeti kako će djeca reagirati na novu situaciju punu stresa. Da bi se olakšala priprema može biti od koristi da se s djetetom prodiskutira kako će se osjećati ili reagirati u novim ili stresnim situacijama – uvjerite ih da su reakcije dozvoljene!

Informirajte svoje dijete da nema “glupih” ili krivih pitanja. Ako ne možete odgovoriti na sva pitanja – kažite djetetu da napiše ili nacrta što ga brine ili ima o tome pitanja i ponesite to sa sobom u bolnicu.

Nije samo važno da vaše dijete dobije informacije – isto tako je važan izbor momenta koji je prikladan kada se informacije daju. Šta je dijete mlađe to je potreban kraći razmak između priprema i stvarnog postupka ili pretraga. Djeca nemaju dugačko vrijeme pažnje.Važno je dati informacije u razumnoj količini i kontinuitetu.

Sljedeća sekcija daje savjete o tome kako informirati djecu u raznoj starosnoj dobi. Imajte na umu da su to samo preporuke. Savjet treba prilagoditi tako da ogovara stupnju razvoja i medicinskom stanju pojedinačnog djeteta.

Djeca do tri godine:

Roditelji male djece koje se priprema za anesteziju mogu često biti najnervozniji. To je sasvim normalno. Imajte na umu da mala djeca do dva mjeseca starosti, mogu općenito biti odvojena od roditelja i osobe koje se brinu za njih ih mogu utješiti.

Mala djeca su često opisana kao “ljudi rutine”, jer ponavljanja, rutina, upoznatost i predvidljivost doprinašaju njihovoj sigurnoj okolici. Mnoga djeca između osam mjeseci i dvije godine prolaze kroz razvojna razdoblja kada su u strahu od stranaca. Prisustvo roditelja i uobičajene rutine daju sigurnost vašem djetetu.

Za ovu dobnu grupu obično je dovoljno dati kratke i jednostavne informacije o tome šta će se desiti. Izbjegavajte detaljna objašnjenja o tome kako razni djelovi tijela izgledaju i šta će se uraditi s njima – mala djeca, općenito govoreći, neće razumjeti takove detaljne informacije. Umjesto toga na primjer, recite im priču o lutki koja se razbolila i morala je ići u bolnicu. Ilustrirajte s lutkom i zatim objasnite da se iste stvari mogu i njima dogoditi.

Djeca ispod tri godine nemaju dobro razvijen smisao za vrijeme i ne treba ih informirati previše unaprijed. Djeci koja su počela verbalno komunicirati mogu se dati informacije isti dan ili jedan dan prije odlaska u bolnicu.

Predškolska djeca i djeca ranije školske dobi, 3 - 6 godina:

Predškolska djeca žive u svijetu koji je pun fantazije i imaginacije. Njihov proces razmišljanja može udružiti i povezati događaje i mogu ponekad pobrkati uzrok i učinak, šta utječe na način interpretacije i doživljavanja bolesti i šta je zbunjujuće. Može biti poteškoća u razlikovanju unutarnje i vanjske realnosti. Na primjer, bol može biti doživljena kao nešto šta je povezano sa vanjskim događajima.

Informacije koje se daju predškolskoj djeci moraju biti kratke i jednostavne. Ta djeca uče kroz igru, šta čini tu vrstu komunikacije poželjnijom. Često mogu biti udobniji komuniciranjem preko osjećaja lutke nego svojih vlastitih, tako da su lutka i “doktorska torba” korisna pomagala. Informacije se primjenjuju na lutku pa je dijete istovremeno uključeno u proces na način koji on/ona shvaćaju kao iste stvari koje će se i njima desiti.

Predškolska djeca također imaju ograničeni temporalni koncept. Informacije moraju iz tog razloga biti dane tokom nekoliko dana, pa primjer tokom sedmice dana, a detalji se daju jedan ili dva dana prije procedure ili operacije.

Strah od nepoznatog, uključujući aveti, kućne duhove i zastrašujuće maske je uobičajena pojava sve do školske dobi. Djeca se mogu prestrašiti kada susretnu osoblje bolnice sa kapama i ponekad sa kirurškim maskama.

Djeca 6 – 12 godina:

Nakon prijašnjih preokupacija u svijetu fantazija, djeca školske dobi počinju razlikovati fantaziju od stvarnosti. Tijelo se dijeli na sastavne dijelove. Struktura se može odvojiti od funkcije. U toj dobi djeca razumiju da se bolest može pojaviti radi unutrašnjih procesa i radi trauma izvana. Biti bolestan nije ishod čarolija ili kazne i može se objasniti faktorima kao šta su bakterije i virusi. Međutim, u veoma teškim situacijama moguća je pojava objašnjenja radi “čarolija”.

Svjesnost o tijelu je više izražena nego ranije. Procedure i tretmani se mogu smatrati kao osakavajući i može biti zabrinutosti da će se tijelo promjeniti. Isto kao i sa mlađim djetetom, važno je biti jasan o kojem se dijelu tijela radi.

Djeca u ovoj dobnoj grupi mogu biti zastrašena tehničkim uređajima koja susreću u okolini operacione sale. To je također dob kada se pojavljuje zabrinutost ili strah od smrti. Spavanje i smrt su povezani i shvatljivo je da se mnoga djeca boje da se neće probuditi nakon anestezije.

Djeca u ovoj dobnoj grupi mogu izraziti riječima svoje osjećaje. Razumiju razloge za pregled kao i posljedice pregleda. U usporedbi s mlađom djecom, često pokazuju više interesa o tome šta će se desiti pa se informacije moraju poklapati s njihovim pitanjima. Informacije koje se daju preko igre s lutkom se mogu smatrati djetinjastima pa se lutke upotrebljavaju umjesto instruktivnog materijala. Slike i crteži mogu biti korisni u izražavanju misli i briga. Informacije se mogu dati na odgovarajući način sedmicu dana unaprijed.

Tinejdžeri/adolescenti:

Adolescencija je dramatičan period obilježen važnim fizičkim i psihološkim promjenama. Brige da nisu “normalni”, da se ne razvijaju ili da nemaju prihvatljiv izgled su uobičajene. Tinejdžeri se obično brinu o tome da imaju kontrolu nad svojim tijelom. Promjene koje se rade na njihovom tijelu ili da trebaju pomoć radi bolesti, mogu doživjeti kao narušavanje njihovog integriteta.

Tinejdžeri imaju tendenciju da se povremeno vide kao centar pažnje. Mogu doživjeti događaje kroz koje prolaze kao potpunu jedinstvenost i nemogu shvatiti da se svatko može suosjećati sa time kako se oni osjećaju. Adolescencija je vrijeme oslobađanja i želje da sami donašaju odluke. Tinejdžeri imaju jaki osjećaj potrebe za privatnost i mogu jasno izraziti svoj integritet održavanjem distance od svoje okoline.

Tinejdžeri često isključe roditelje iz svoje sfere povjerenja. Ovisnost o roditeljima, šta može biti prirodna posljedica bolesti, može prema tome biti problematična. Iza čvrste vanjštine može se često naći nesmirena i nesigurna mlada osoba koja je duboko u duši zahvalna za pomoć i podršku.

Često postoji zabrinutost kod ove dobne skupine da se mogu probuditi tokom procedura ili operacije ili da se uopće ne probude nakon anestezije. Postoji zabrinutost o “nerealnom stanju zdravog razuma”, gubitku kontrole, davanju posramljujućih primjedbi ili gubitak kontrole mokraćnog mjehura ili stolice. Adolescenti često žele da ih se smatra gotovo jednakima odraslim osobama. Informacije se stoga moraju dati gotovo kao i odrasloj osobi. Tinejdžeri mogu imati dovoljno znanja o biologiji da shvate funkciju organa i tijela, a mogu isto tako razmišnjati u apstraktnom smislu, izvesti zaključak iz danih informacija i predvidjeti posljedice planiranih radnji. Prema tome nisu sasvim zadovoljni sa znanjem o tome šta će se desiti ili šta će se uraditi tokom procedure ili tretmana. Mogu biti zainteresirani za cijeli bolnički proces, i mogu željeti informacije o tome zašto su određeni pregledi ili tretmani planirani i kakav može biti ishod. Tinejdžere treba ohrabriti da postavljaju pitanja i da budu uključeni u diskusije, odluke i planove. Informacije se moraju dati dovoljno unaprijed da se dozvoli vrijeme za razmišljanje i sagledavanje. Naglasite vašem tinejdžeru važnost zapisivanja pitanja i zabrinutosti i ponesite ih sobom u bolnicum.

Reference

Bishofberger, E., Dahlquist, G., Edwinsson-Månsson, M., Tingberg, B. & Ygge, B. (2004).

Barnet i vården. Stockholm: Liber.

Tamm, M. (2004) Barn och rädsla. Lund: Studentlitteratur.

//Search

twitter icon

Astrid Lindgren Children´s Hospital | Karolinska University Hospital 171 76 Stockholm


© Karolinska University Hospital

mail
Logotype